недеља, 29. март 2015.

Rastanak


 Znala sam da se ovaj dan bliži. Približavao se veoma dugo, ali ipak nikada nisam razmišljala o njemu. Nikada nisam razmišljala kako će biti i šta će biti kada Muževljeva deca odu da žive kod svoje biološke majke.






Moj muž je za mene uvek bio nerazdvojiv od svoje dece. Tako smo se upoznali pre 3 godine, i upravo činjenica da on brine o njima 24/7 je bila presudna za mene da poželim da ga bolje upoznam, i na kraju zavolim. Od početka smo bili velika i srećna porodica.




Stalno smo putovali, pravili izlete, piknike u dnevnoj sobi, slikali po zidovima, sankali se, mesili, smejali, učili kako da pomeramo sopstvene granice kako bi smestili druge unutar njih. Nije bilo lako. Sam život u mnogodedtnoj porodici je zahtevan, a naročito u kombinovanoj porodici. Zahteva prevashodno više ljubavi, strpljenja i trpljenja. Za mene je život u ovakvoj porodici bio hodočašće i inicijacija u svetu tajnu braka, i velika škola ljubavi.




Moji pastorci su me naučili šta znači balans, težnja ka harmoniji, intenzitet podviga i veličina detinjeg srca. Ponosna sam na njih, na to što sam se udostojila njihove ljubavi, što su prihvatili mene, mog sina, i njihove polusestre kao najrođenije, što su se trudili da usklade svoje ličnosti uvek novim životnim očekivanjima, i što su bezobzira na okolnosti koje su bile pred njima uvek gledali na svet očima nepobedivog optimizma.


 Ipak, sve se dešava sa velikim razlogom u nedokučivoj promisli Božijoj. Mislim da se odluka o njihovom preseljenju finalizovala ne slučajno u period Vaskrsa. Ovo je vreme u godini kada stradamo zajedno sa Hristom, umiremo sa njim, a zatim se opet rađamo. Rastanak uvek nosi težinu krsta, ali bez krsta nema ni duševnog vaskrsenja. Starac Pajsije kaže:  Dobri Bog za svakog čoveka ustrojava krst srazmerno njegovoj izdržljivosti, ne da bi se mučio, već da bi se sa krsta popeo na Nebo - jer u suštini, krst je lestvica ka Nebu. Na oko se čini da se jedna porodica raspala, ali nije tako. Porodica je večna, nepromenjiva vrednost koju nosimo u sebi i koja uvek opstaje i traje.

Golubac, jutro koje smo gledali sa našeg omiljenog letovališta <3<3<3




Deci koja su daleko, i njihovoj mami želim svako dobro i puno blagodati, strpljenja i ostvarenja! Svi smo mi jedno u Hristu <3




понедељак, 23. март 2015.

Mladenci



Ja sam živi dokaz da se o svojoj kulturi najmanje zna. 

Čast izuzecima, naravno. Tako sve do skora ništa nisam znala o mladencima, tj. nisam znala ono glavno.

Znala sam da je to praznik koji proslavljaju oni koi su se skoro venčali. Taj dan pada na post, pa je ručak strogo postan kako bi deca I svi ukućani napredovali na svako dobro. Taj dan mlada domaćica pokazuje svoja umeća, I kao poslasticu pravi mladenčiće, kolače od kvasca I brašna premazane medom koji simbolično predstavlja slatkoću svete tajne braka. Gosti dolaze mladim ljudima u kuću I daruju ih, time im pomažu u početku njihovog supružničkog života.


Sve mi je ovo bilo poznato još od detinjstva, kao mala radovala sam se kolačima sa medom I ima nešto blago, toplo, nežno u proslavljanju ovog praznika početka jedne bajke.


Ono što nisam znala jeste prelepa priča koja stoji iza.
40 mladića su bili vojnici rimskog cara koji su primili Hrišćanstvo. Kada je nastao ponovni progon Hrišćana oni su odbili da se odreknu svoje vere,uz pretnje da će biti lišeni vojničke časti, a jedan od njih, po imenu Kandid je izustio: ne samo čast vojničku, no I tela naša uzmi od nas, ništa nam nije draže od Hrista Boga našega.


Tada je stiglo naređenje da ih kamenuju, ali su se kamenice vraćale napadačima. Onda su napadači izbezumljeni od mržnje skinuli vojnike I spustili ih u ledene vode obližnjeg jezera. Kako bi im muke bile veće na obali su postavili toplo kupatilo oko koga je bila založena vatra I gde se topla voda pušila. Ne mogavši da izdrži više hladnoću jedan od vojnika je izašao na obalu I uputio se ka kupatilu, ali je ostao na mestu mrtav. Ubrzo se svetlost spustila na jezero I zagrejala vodu, a jedan od stražara je skinuo svoje odelo I ušao među vojnike tako pokazavši da je Hrišćanin. Na glave mladića su se spustili venci sa nebesa, a ujutru ljudi su dolazili da vide čudo nad čudima, mladiće koji su preživeli noć u zaleđenoj vodi.


Osetivši sopstvenu nemoć bezumnici su mladiće pogubili I spalili, a njihove ostatke ubacili u jezero. Kada je episkop Petar došao do jezera da izvadi njihove ostatke I hrišćanski ih sahrani celo jezero je sijalo kao da se jato zvezda spustilo na njega, tada je razumeo da njihove postradale kosti blistaju zvezdanim sjajem.
Moje je razumevanje da se ovaj praznik slavi kao simbol vernosti I odanosti prema Hristu, a koje treba I mora da postoji I među supružnicima. I kao što je Božiji venac pao na glave svetitelja koji su odolevali iskušenju, tako I mi u svetoj tajni braka odolevajući spoljnim iskušenjima pletemo vence za spasenje duše.
Verovatno postoji razlog zašto o ovome ništa nisam znala ranije. Za mene je ostvarenje kroz moju porodicu, I prvenstveno kroz sastradanje sa mojim mužem bio, I jeste duhovni put, način sazrevanja I odrastanja kao Pravoslavna žena I majka u dublju I smisleniju, bolju ličnost.





Srećni vam mladenci!!
Slava Bogu za sve! +++

субота, 21. март 2015.

Priroda na stolu

Ritam je od neprocenjive važnosti za nas odrasle, a još više za decu. Deca nemaju predstavu o vremenu na način koji je nama uobičajen. Oni često mešaju godišnja doba, pitaju u leto kada će dobiti Božićne poklone, a za večeru šta ima za doručak. Pa ipak njihov unutrašnji ritam je nepogrešiv - nije potrebno nikakvo gledanje na sat da bi se utvrdilo na osnovu reakcije malog deteta da li mu se spava ili ne.

Ukoliko odvojimo komad nameštaja za izlaganje prirodnih elemenata i simbola tipičnih za određeno doba godine pomažemo detetu da razume bolje svet oko sebe - unosimo ono što se dešava u spoljašnjem svetu unutra, i ukoliko na stočiću izložimo i par predmeta vezanih za predstojeći praznik razvijamo u detinjoj duši radost za proslavljanjem, za iščekivanjem, za aktivnim učešćem u prazniku.


Poreklo ovog koncepta je preuzeto od Rudolfa Steinera, osnivača takozvane Waldorfske pedagogije. To je kompleksan sistem verovanja, načina, tradicija kroz koje dete uči i doživljava svet oko sebe. Ova vrsta pedagogije se u nekim svojim elementima bitno razlikuje od učenja Marije Montessori koja ja praktikujem u svom domu, ali takođe mnoga njegova otkrića mogu da se primene, a da se ne kose sa montesori pristupom. Jedan od njih je pojam prirodnjačkog stola. On može biti vrlo jednostavan.

ili vrlo kompleksan :)

Bitno je imati neke stvari na umu. Da li je dovoljno nisko da dete ipak može da vidi? A ipak dovoljno visoko da malo dete ne može da dohvati? Meni je važno da postavka nije statična i da je ne određujem isključivo ja. Dakle, posle nekog velikog praznika, na primer Božića, mislim da je dobro odmoriti svoj stočić i postaviti možda samo neku grančicu i sveću, pa polako kako dete samo sakuplja kamenčiće, žireve, šišarke, izložiti ih na stočiću. Detetu treba da bude dozvoljen slobodan pristup, da se ono igra sa datim elementima kad god to poželi, ali da ih ipak ne sklanja sa datog mesta. Treba obratiti posebnu pažnju na elemente koji se izlažu. Kristali mogu da izgledaju spektakularno u zimu, ali nisu baš prikladni za leto. Takođe boje koje postavljamo u jesen biće znatno drugačije od letnjih.






Uvek možemo da dodamo na stočić predmete koje smo sami izradili (lutkice, crteže i sl.) ili koje je uradilo samo dete. Steiner koristi vile i vilenjake u proleće i leto, patuljke u jesen, a anđele u zimu ukoliko je donekle moguće shematizovati. Baš u ovome je jedna od stavki razilaženja sa montesori shvatanjima da dete u ranom periodu uči o tome kakav je svet i da ga ne treba zbunjivati bajkovitim likovima. Iz tog razloga ih ne potenciram na mom stočiću. Ali su prelpi, zar ne?



Naš skromni stočić, u stvari više ormančić :) izgleda ovako:


Deca su donela kamenje na kojima su predhodno crtali kredama, a šišarke i žireve smo sakupili u nedavnoj šetnji Oplencem.
 Mace mi je doneo suprug za osmi mart, te je jedan buket otišao na policu za tihovanje http://ivanacuvarkuca.blogspot.com/2015/03/tihovanje.html,  a drugi ukrašava prolećni stočić. Kada sam radila na njemu bio je kraj zime, zato je stoljnjak i dalje beo, ali sa rozim cvetovima, uskoro ću ga zameniti nečim šarenijim.
 Kroz koru od drveta je provučena prozračna zavesa koja simbolizuje sneg koji se topi.
Prisutne su i dve pastelne sveće koje ćemo upaliti za Uskrs. Do tada planiram da dodam na stočić koku sa pilićima, cveće, i naravno šarena jaja.

Odmah pored stočića nalaze se izložene knjige za koje smatram da su pogodne za iščitavanje u ovom periodu, ali to je već druga tema, koja zaslužuje poseban post.

A ovako je izgledao isti taj stočić zimi:

 Anđeo od papira se spuštao niz zvezdanu traku kako se Božić približavao. Na dan božića stigao je do zlatne zvezde na kojoj je stajala sveća koja se na taj dan i zapalila. +







Želim vam svima fantastičan vikend!

<3<3<3 Čuvarkuća

Korpice sa blagom (montesori beba)

Marija Montesori je shvatila da bebe doživljavaju i uče o svetu putem senzorno-motoričkog razvoja. One dodiruju stvari sa kojima dolaze u dodir, stavljaju ih u usta i mirišu ih. Svrha korpe sa blagom jeste da mališane mentalno stimuliše, što ne samo da stvara odličnu podlogu za razvijanje moždanih funkcija već i pruža veliko zadovoljstvo samim bebama.





Ovakva korpa bi idealno trebalo da sadrži najrazličitije prirodne materijale kako bi detetu omogućila kontakt sa raznim strukturama, teksturama, mirisima i doživljajima. Plastiku treba izbegavati po svaku cenu, jer iako stvari od plastike mogu da budu šarene i sve izgledaju različito jedne od drugih, u suštini svi plastični predmeti imaju identičan miris i teksturu tako da ne pružaju dovoljnu stimulaciju detetu. Takođe plastika zavarava po pitanju odnosa zapremine: čak i veliki predmet napravljen od plastike je lagan za nošenje. Naravno, radi se i o veštačkom materijalu koji preti da proguta našu planetu te smatram da je poželjno dete učiti odgovornom odnosu prema prirodi i po svaku cenu iz najrazličitijih razloga izbegavati kulturu kupovine i bacanja. No, vratimo se korpicama!





Korpica treba da sadrži predmete iz svakodnevnog života, a koji bebama nisu lako dostupni za proučavanje jer stoje npr. u fijokama i na visokim policama. Ti predmeti trebaju da budu najraznovrsnijih priroda, npr.

papir: kartonska kutijica, papir za pečenje
metal: žica za mućenje, cediljka
materijali: parčići krzna, sunđer za puder, komad flanela
drvo: kašike, drveno jaje
prirodni predmeti: narandža, šišarka
četke: četka za bebu, četka za krečenje
ostalo: vrećice sa lavandom, flašica sa esencijom vanile i sl.




Kada dajete bebi da se igra sa svojom korpicom sedite pored bebe ili neka starije dete sedne pored bebe :) i dajte mu korpicu da je istražuje privlačeći što manje pažnje na sebe. Budite posmatrač! Obratite pažnju sa čim se beba igra, pomozite ukoliko je potrebno, ali suštinski beba sama treba da vadi predmete i da ih proučava. Važno je da dete nema stalan pristup korpici, već je posle izvesnog vremena treba skloniti, pa opet ponuditi sledećeg dana ili posle nekoliko dana. Na taj način dete neće izgubiti interes za istraživanjem.

Korpica sa blagom nije statična. Ona se puni raznim predmetima na koje nailazite. Recimo kestenjem koje ste našli u parku, školjkama sa plaže, kamenčićima iz bašte. Ona postaje jedna vrsta vizuelno-taktilnog spomenara i može da sadrži do 80 predmeta, u zavisnosti od uzrasta i interesovanja deteta.

Nemojte nikada ostavljati bebu bez nadzora sa korpicom i redovno proveravajte ima li u njoj slomljenih predmeta. Takođe izbegavajte bilo koju vrstu veštačkih materijala, npr. skaj koji može da bude toksičan.

Pojam korpice sa blagom može da posluži kasnije i za učenje o sličnim materijalima, npr. samo materijali od metala ili samo od drveta, ili samo u jednoj boji, a kasnije beba može da uči da ih razvrstava. Mogućnosti su neograničene <3
  Evo kako je to izgledalo nedavno kod nas:






Svako dobro svima od sveg srca!

петак, 20. март 2015.

Tihovanje

Svako godišnje doba, svaki mesec, svaki dan ima svoj unutrašnji ritam. Sama priroda nam govori kada da budemo aktivni, a kada da se povučemo, i treba samo malo da oslušnemo i brzo ćemo razumeti kada treba decu pustiti da se igraju sama, a kada smo im potrebni, i ne manje važno, kada je nama samima potrebno da se osamimo.

Moj dan je izuzetno aktivan i počinje oko 7 ujutru, i tek negde oko 16 h nastaje zatišje. Deca su bila i vratila se iz skole, svi su doruckovali, rucali, uzinali, rade svoje domaće zadatke, ili se igraju, Muž odgovara na poslovnu email prespisku, bebe su presvučene i igraju se sa decom. Ovo je momenat koji je određen za moje tihovanje. Svakome od nas koji je na duhovnom putu je potrebna neka vrsta rutine, ritma, pravila, vežba discipline i volje. Potrebno je kratkotrajno povlačenje od sveta, buke, informacija. Potreban je mir u kome možemo da osetimo bliskost sa Tvorcem. Vreme za molitvu, metanije, i čitanje svetih knjiga. Vreme za tihovanje.






Isus je dao svojim primerom razlog za ovu vrstu podviga. Naime, i on se odvajao od ljudi, tražio usamljena mesta i molio se svome tvorcu, a On je imao neuporedivo manje razloga za to od nas. Za tihovanje nije potrebno mnogo. Možda za početak jedna mala korpa sa Biblijom, brojanicom, papirić sa brzinski napisanim mislima koje su nas pritiskale tokom dana, a o kojima sada možemo da razmislimo i pomolimo se nad njima.


Meni molitva puno znači. Kada se redovno molim smirenija sam, i bolja sam supruga i majka, imam više strpljenja za život oko sebe i veće srce za ceo svet. Naravno, ima dana kada ne uspem da se pomolim, ima dana kada ne čitam, kada me život odvede u drugom pravcu, ali ja se ipak uvek vratim :)




Puno mi znači molitvena polica sa kojom me je iznenadio moj Muž. na toj poclici čije daske i dalje blago mirišu na drvo stoje naše ikone, i poneki cvet koji mi Muž i deca donesu. To je mesto na koje odlazim, u svojoj spavaćoj sobi, tiho zatvorivši vrata za sobom, kako niko od dece ne bi primetio da me nema. Oni uglavnom znaju gde sam i šta radim u to vreme. Često dođu samo do vrata spavaće sobe, ugledaju svetlost sveće, šapatom kažu jedno drugom: Moli se.....i napuštaju vrata. A ponekad neko od njih i uđe, sedne tiho pored mene i moli se, razmišlja, gleda u ikone. Ovako izgleda moj kutak:

A ti kad se moliš, uđi u klijet svoju, i zatvorivši vrata svoja, pomoli se ocu svojemu koji je u tajnosti; i otac tvoj koji vidi tajno, platiće tebi javno. Matej-6

Od srca, svako dobro svima!


субота, 14. март 2015.

(Ne) Trpeljivost

      Nedavno sam prisustvovala jednoj tužnoj sceni. Mali dečak od šest godina, sa očiglednom smetnjom u razvoju je učestvovao na osmomartovskoj priredbi za roditelje. Bilo je tu sasvim malo dece i malo roditelja, prostrana sunčana soba, prijatna vaspitačica koja je svima ponudila kafu i osveženje. Slučajno sam sedela pored mame ovog dečaka.

     Bila je izuzetno tiha, mirna i povučena, za razliku od njenog sina koji kao da nije mogao da nađe svoje mesto ni među decom, a ni među odraslima, lutao je od jednih do drugih zapitkujući sve oko sebe svojim nedovoljno razvijenim govorom. Polako sam uspostavila kontakt sa njim. Obzirom da radim kao likovni terapeut sa osobama koje imaju smetnje u razvoju, on mi nije bio nimalo stran. Već pomalo šablonski procenila sam ga kao visoko funkcionalno dete spremno na rad i saradljivost, ali kome je potreban jasan zadatak, plan, terapija, terapeut, rečenica.....Mališa je nastavio da šeta u krugovima po prostoriji i ja sam počela da primećujem nešto, za mene čudno: netrpeljivost drugih roditelja prema njemu.

      Dok je jedan čovek gledao radove svoga sina na stolu, Mališa mu je prišao i upitao nešto, na šta je čovek procedio jedno suvo: Beži! Ali Mališa je bio očigledno naviknut i nije pobegao, već je pitao dalje. Čovek je već iznervirano rekao: Šta još treba da uradim? Lepo ti kažem da se skloniš!! Sada već povišenim tonom. Na ovo je dečakova majka odreagovala tako što ga je pozvala da dođe, a on kao po prećutnom dogovoru odbio i otišao na drugu stranu. U prolazu je sasvim slučajno okrznuo ramenom jednu devojčicu koja je pala na kolena i počela da plače. Njena majka joj je prišla i iznervirano pogledala Mališu koji je nemo stajao pored, rukom ga terajući kao što se tera od sebe napasna životinjica. Mališina majka je i dalje mirno sedela, naviknuta i uklopljena u inkluziju isto kao i on. On živi mirno i povučeno na selu, njega niko neće staviti na bez glutensku dijetu, niko neće čekati u redu sa njim u Palmotićevoj, slati njegovu krv u London na testiranje, kriviti vakcine, genetiku, muža, ženu, osoblje na porođaju....Nema krivih za njega. On Hrišćanski trpi, skuplja blago za Carstvo Raja, on sve podnosi i nikoga ne osuđuje, šalje poljupce onima koji su ga ćuškali i ne razume da nekome može da smeta. On voli sebe i voli bližnjega svoga. On živi u vrlini i uz sasvim malo truda zadobiće veliku platu na onome svetu. A šta je sa nama ostalima?

    Kada i zašto smo postali toliko netrpeljivi? Ne veličam ja autizam i disfazije. Sigurno da je mališino ponašanje van društvenih normi, da je ono što bi se reklo ˝lepljivo dete˝, da je zahtevan, trapav, nerazumljiv. Ali zašto da ga ne trpimo, ne strpimo se pola sata i istrpimo ponašanje koje iako neuobičajeno nije nasilno, nije uvredljivo, pa braćo i sestre, to je samo jedno malo bolesno dete. Ništa nas ne košta da mu odgovorimo i na 2 i na 12 pitanja, pa da ga prosledimo sledećem roditelju, ništa nas ne košta da uputimo lepu reč njegovoj majci, kompliment za njeno dete. Pa šta ako je gurnuo devojčicu? Deca se stalno guraju, padaju, zaplaču i nikom ništa. Šta je drugačije ako to uradi dete sa specijalnim potrebama? Ništa. Ne trpimo mi više nikog i ništa, ni same sebe ne trpimo jer smo se udaljili od svoje Bogoprirode, od svog izvora i zgadili se sami sebi, i to smeta, ali ne možemo da to osvestimo, pa se svetimo na drugima, na slabijima, dobri vozači nad lošim vozačima, sposobni nad nesposobnim, zdravi nad bolesnim.

Starac Pajsije kaže da trpljenje dolazi od ljubavi. Da bi nekoga mogao da trpiš, moraš da ga voliš, moraš da sastradavaš sa njim. U ovom životu sve je promenjivo i ništa nije sigurno. Trpljenja treba braćo, i sve će proći.



Slede fotografije od pre par godina sa Daretom i posebnim drugarima. Bog ih blagoslovio, i sačuvao njih i njihove porodice od svakoga zla! 








Filmsko veče


     Svi u kući jedva čekamo petak! Petak je dan kada ne radimo domaće zadatke, izbegavamo velike obaveze u kući, odmaramo više nego obično. Petak je takođe ritualno bioskopsko veče u porodici Čuvarkuće. Davno sam shvatila neophodnost ritma dana, ritma nedelje, ritma meseca i ritma godine, koliko je bitno za decu da imaju stabilnu predvidivost svoje svakodnevnice, što im daje osećaj da su u kontroli nad svojim životom, da su sigurni i zaštićeni, da je život dobar. Ovo je sastavni deo pedagogije koju je osmislio Steiner, poznatija kao Waldorf-ska pedagogija.

   Dakle, petak je veče kada svi, od kada se probude, već planiraju kako će provesti vreme posle mraka. Glasa se koja hrana treba da se mesi, koji film da se gleda, da li ima dovoljno kukuruza kokičara. Smatram da je neophodan ventil na kraju nedelje, jedan miran način da se uplovi iz školskih obaveza u dva slobodna dana. Čak i najobičnije stvari mogu da postanu ritual, a ne rutina, pa dovoljno je pogasiti svetla, pobacati jastuke na pod dnevne sobe, napraviti pregršt kokica i deca su već uzbuđena. Naše veče je izgledalo ovako:

Prvo se jela pita:








 a onda se jeo kolač:
a onda kokice:
    Život je dobar, zar ne? Ma više nego dobar, fantastičan! Kao što kaže Tolstoj:
˝Vreme je da prestanemo čekati iznenadne darove života, sami treba da stvaramo život."

Da li treba da vam kažem da smo gledali film Život je lep? :):):)

Kako napraviti jednostavne, brze, ukusne, a ipak tako jednostavne mafine:
-150g brašna
-100g palente
-2 kašičice praška za pecivo
-pola kašičice sode bikarbone
-150g šećera
-125ml. ulja
-125ml. jogurta
-1 jaje
-100g zamrznutih višanja, ili trešanja, ili borovnica, i sl.

*Zagrejte rernu na 200 stepeni i nauljite djuveč za pečenje ili pleh za mafine
* U većoj posudi pomešajte brašno, palentu, šećer, prašak za pecivo, s. bikarbonu
*U drugoj posudi pomešajte ulje i jogurt, i u to dodajte jedno jaje
*Sipajte mešavinu ulja i jogurta u mešavinu sa brašnom i promešajte, bez da razmišljate o eventualnim gromuljicama ;)
*Pecite u rerni oko 15-20 min.

    To je to! Samo par sastojaka i par minuta vremena za zlatno žute kolačiće koji podsećaju na slatke male proje...

     Moram da priznam da ovo nije jedini recept za danas, koliko god da su mi dani ispunjeni decom, zaista ima dosta prostora i za moja sebična interesovanja. Nakon dužeg istraživanja, dozvolite da predstavim prvi Čuvarkuća anti celulit piling.
Ovo je veoma jednostavan piling koji se bazira na neverovatnim moćima kafe (jupi, konačno se moja zavisnost od iste opravdava).

Potrebno je u istim količinama:

Kafa

Šećer
Hladno ceđeno ulje po izboru, ja koristim suncokretovo, jer je domaće i odlično, ništa inferiornije od maslinovog

Svi sastojci se sipaju u blender i izmiksaju par minuta dok se ne dobije homogena masa
Voila:
Piling se koristi na čistoj koži, u kadi, uz masažu par minuta, koža postaje vanserijski glatka već posle prvog puta, a rezultati ne bi smeli da zaostanu posle mesec dana.

Uz ovaj piling napravila sam i čuvarkuća verziju ulja protiv celulita:

U bazu od suncokretovog ulja, koje sam sipala u malu plastičnu flašicu pelinkovca (jer je kao stvorena za to) dodala sam esencijalna ulja narandže (10 kapi), kleke (30 kapi), crnog bibera (20 kapi), ruzmarina (10 kapi) i vitamin E.
Najvažnija su ulja kleke i ruzmarina za bolju cirkulaciju. Nakon što se utrlja u kožu bilo bi idealno da se telo iščetka četkom za telo koja izgleda ovako:

i to uvek od stopala ka gore, dakle u pravcu srca, na taj način se aktivira limfni sistem, oslaobađaju toksini iz tela, a koža postaje meka. Ako imate vremena, evo ga video koji to i pokazuje:




 Ulje miriše fantastično i uopšte nije masno, posle njega je koža zategnuta i nestvarno meka.

Uživam da pravim sopstvenu kozmetiku, to mi daje osećaj nezavisnosti i kontrole nad elementima sa kojima dolazim u dodir. Prosto je nemoguće nadmašiti kvalitet-cenu kućnog proizvoda i kupovnog. Još jedan razlog da ne izlazim iz svog dvorišta.

Svako dobro svima,
Vaša Čuvarkuća